Zašto moje dijete ima loše ocjene, a pametno je? Zašto ocjene nisu mjerilo pameti?

Ako učitelj podučava, to ne znači i da učenik uči!!!

  

Proces prenošenja znanja u našim školama je uglavnom auditivan i vizuelan, a manje taktilan i kinestetski, stoga nije optimalan za sve tipove učenika.

Postoje tri temeljna načina na koja svako od nas prima i obrađuje informacije iz spoljašnjeg svijeta: auditivni, vizuelni i kinestetski. U školovanju se koristimo svim tim načinima pri usvajanju novoga gradiva.

Djeca, baš kao i odrasli, primaju, pohranjuju, obrađuju i koriste informacije kroz pet ČULA, od kojih su četiri primarna, a jedno od njih dominantno. Četiri primarna načina primanja informacija su vizuelno (gledanjem), auditivno (slušanjem), kinestetski (pokretom) i taktilno (dodirom), od kojih je kod svakog pojedinca jedan dominantan. Neka djeca bolje uče vizuelno, neka putem slušanja, a neka kinestetski. Većina ljudi i ne zna šta to znači kinestetski, baš zato što je taj oblik zanemaren u našem obrazovnom sistemu. Kinestetski znači kroz pokret i osjećanja, a često se povezuje i s taktilnim, dakle kroz dodir.

Ona djeca kod kojih je proces primanja i obrada informacija primarno kinestetski, taktilni ili motorički, imaju problema u školi, ne zato što imaju problema s učenjem, nego zato što nastavnici imaju problem s podučavanjem, jer je nastavni program uglavnom baziran na vizuelnim i auditivnim metodama učenja. Nastavnik, dakle, prenosi znanja putem govora i/ili vizualnih pomagala. Djeca koja na taj način doživljavaju svijet, tj. procesuiraju informacije u mozgu vizuelno ili auditivno, nemaju problema sa ocjenama u školi. No djeca koja kinesteski i taktilno najbolje procesuiraju informacije u mozgu, ona imaju problema sa procesuiranjem informacija koje su im pružene isključivo vizuelno i zvukovno, pa im je time razumijevanje i korištenje gradiva ograničeno, jer je neprilagođeno njihovom modelu učenja.

Djeca s problemima u učenju su djeca sa problemima u strategiji učenja, a ne u učenju. Einstein je imao disleksiju, ali to ga nije spriječilo da bude prozvan jednim od najpametnijih ljudi na svijetu.

Djeca koja imaju teškoća u slušnom modalitetu (jednostavno nisu auditivni tipovi) imaju loše ocjene u školi jer taj prevladavajući način prezentovanja informacija u školi nikako nije optimalan za njih. Za njih je veliko nadopunjavanje učenje sa vizualnog ili taktilnog načina prezentacije gradiva. Najbolji načini koji će im pomoći u potpunijem prikupljanju i razvrstavanju informacija organizovani su u više čulnih modaliteta - učiti sa mnogo slika, boja, učiti uz pomoć filmskih ili videozapisa, uz upotrebu interaktivnih CD-a na računru, sa filmovima ili dijagramima, zatim rad sa različitim materijalima, od gline do raznih predmeta kojima se predočavaju nastavni sadržaji. Kinestetski modalitetet primanja informacija pokazuje se takođe dobrom nadopunom, jer će mnoga djeca s teškoćom auditivnog učenja potpuno uroniti u sadržaj koji je prezentiran raznim oblicima kreativnog rada, od igre uloga, dramatizacije lutkama ili plesnih pokreta.

Osim po načinu primanja informacija pri učenju, djeca se razlikuju i po stilu učenja. Ona djeca koja su po prirodi samostalna, mogu imati problema sa ocjenama, jer nisu najučinkovitija kad im se nameće grupni rad i nadzor nastavnika. Takva djeca su najučinkovitija kada ih pustimo da usvajaju gradivo kad oni to žele i na svoj način. Oni sebi čak i biraju od koga će učiti pa, ako im se dopusti, a ne brani, oni će gradivo naučiti i proširiti saznanjima iz drugih izvora, koji nisu ograničeni na školske udžbenike i nastavnike. Ako ih se sputavamo i namećemo nešto, kao što je često običaj u školi kad se moraju strogo držati programa i ritma određenog od drugih, tada se oni ne snalaze dobro i imaju lošije ocjene nego što u stvari znaju i mogu. Takva djeca ne drže mnogo do toga što drugi misle o njima, pa im ni ocjene nisu toliko bitne. Shodno tome, o ocjenama i ne brinu toliko, koliko o tome što nauče. To nikako ne znači da su lošiji đaci, već naprotiv, da imaju svoj stav i svoj stil, koji može biti i puno bolji od onog koji im se nameće.

Modaliteti učenja

Slušni ili auditivni način učenja je najčešći način prezentovanja informacija u kojem nastavnik tumači, a djeca slušaju. Postoji mišljenje da je auditivni način predstavljanja informacija prilično ima nedostataka.

Auditivni stil učenja ili učenik koji uči na ovaj način onaj koji kod učenika informacije najradije usvajaju slušanjem. Ovakve osobe vole imati nekoga ko će im gradivo objašnjavati. Malo i nerado pišu, čak i kad im se to sugeriše. Kada se od njih traži da zapišu informaciju, često odgovaraju: "Nema problema, zapamtiću." Kao metode učenja često primjenjuju glasno čitanje i glasno ponavljanje pročitanog.

Vizuelni tip učenika, u kom se informacije predstavljaju dijagramima, mapama, fotografijama, filmovima. Različitim bojama i sličicama istaknuta raspodjela pojmova neke lekcije ili teksta, dokumentarni ili igrani film o nekoj temi, mogu biti itekako poticajno sredstvo u učenju nekog novog sadržaja. Vizuelni učenici puno čitaju i pišu, a informacije najčešće usvajaju samostalno, obradom pisanih materijala. Tipična je reakcija vizuelnog tipa učenika da na zahtjev da se nešto uradi, traži mogućnosti da to što treba uraditi zapiše. U učenju najčešće primjenju metode različitog koncipiranja, mapiranja, izrade slikovnih i grafičkih prikaza, različitih dijagrama i slično.

Taktilni tip učenika znači dodir s različitim materijalima i predmetima, oblikovanje i učenje pomoću modaliteta dodira. Ovdje se dobrom pokazuje glina, kao jedno od osnovnih sredstava za oblikovanje slova i riječi. Taktilni tip učenika tokom učenja ili prezentovanja moraju imati nešto u rukama. Ako im ruke nisu u akciji, oni ne uče. Tokom učenja gotovo uvijek u rukama imaju olovku koju, umjesto za pisanje, češće koriste za različita označavanja. Tokom izlaganja puno gestikuliraju i riječi dopunjavaju pokretima ruku.  

Kinestetski tip učenika je način učenja koji podrazumijeva učenje kroz pokret, u plesu, dramatizaciji, igri uloga, sportu.

Kinestetski učenici žele imati odeđenu ulogu, nastupati, staviti cijelo tijelo u akciju u nastojanju da nešto razumiju i nauče ili da naučeno prenesu drugima. Kod učenja se često pokušavaju staviti u stvarnu situaciju ili čak stvaraju improviziranu scenu na kojoj se ono što treba naučiti odigrava. Osobe koje se odlikuju kinestetskom inteligencijom imaju izgrađen osjećaj za prostor i vrijeme, dobro upravljaju svojim tijelom i rukuju predmetima, mogu biti vrlo uspješne u poslovima vezanim uz komunikaciju i ručni rad i uglavnom imaju vrlo razvijenu fizičku memoriju (slike u memoriji mogu izazvati pokret). Pored sportista i plesača, visok nivo kinestetske inteligencije uobičajeno posjeduju inovatori, kirurzi, zubari, glumci, arhitekti, mehaničari, izrađivači nakita, ljudi koji rade u laboratorijima itd.

Talidari