Mjesto učenja porodice – šta roditelji mogu pružiti svojoj djeci u pubertetu

Poslije dječijeg vrtića i nižih razreda osnovne škole...

Nakon pet godina druženja, rada, reda, zabave, izleta, ekskurzija i štošta završavam V razred sa svojim učenicima. Razmišljam ko im u buduće može i mora biti jedina podrška u njihovim životima u procesu rasta, razvoja i napredovanja. Istražujućiovu temu naišao sam na jako važne osobe koji su ih stvarili i rodili i koji imaju veliikii uticaj na njihov razvoj. To su njihovi roditelji. 
Neka nam ovaj tekst bude podsjetnik na ulogu koju nosimo sa sobom, a i breme koje nosimo u slučaju da ne budemo uspješni! Srećno...

Mladi imaju već iza sebe nekoliko godina škole, gdje su mogli da steknu dragocjeno uskustvo u učenju. Prelaskom na sekundarnu školu, mnogo toga se mijenja: Novi predmeti, drugačiji raspored, više nastavnika i nove školske kolege. Tokom sekundarne škole će se još mnogo toga razvijati. Mladi žele da se odvoje i da preuzmu više odgovornosti. Oni žele da svoj život uzmu u ruke, neki prije, neki nešto kasnije. Vi kao roditelj imate novu i dalje značajnu ulogu.

Saradnja izmedju roditelja i škole 

Mladi su uspješniji i doživljavaju školsko vrijeme pozitivnije, ako se roditelji interesuju za školu i ako im je škola važna. Tinejdžeri trebaju da samostalno preuzimaju sve veću odgovornost za učenje i karijeru, Vi kao roditelji možete pri tome pružiti značajnu podršku. Učestvujte na dogadjajima u školi. Raspitajte se, šta se primjenjuje u nastavi. Uzmite sebi vremena, ako mladi traže pomoć pri izradi domaćih zadataka ili ako imaju poteškoća sa sedmičnim planiranjem. Pri tome učestvujte samo kao konsultant. Odgovornost treba da leži na mladima. Održavajte kontakt sa razrednom nastavnom osobom. Razgovarajte otvoreno o problemima u školi i posmatrajte stavove svih učesnika. 

Razvoj mozga tokom puberteta 

U adoloscentnom dobu mozak se mijenja u velikoj mjeri. Kroz dodatno znanje i dodatna iskustva u mozgu se uspostavljaju nove veze. Dijelovi mozga se radikalno mijenjaju – to je kao jedno gradilište. Tokom ovog perioda je važno da mladi dožive fizički i mentalni izazov i da nauče nove tehnike učenja. Oni takodje imaju jake emotivne oscilacije. Iskustvo sa emocijama i učenje, kako kontrolisati emocije je tipično za ovo doba i od posebnog značaja za razvoj mladih. Za roditelje je to čist izazov. 

Pubertet – uzbudljivo i izazovno vrijeme 

Mladi ljudi doživljavaju fizičke promjene, hormonske promjene. oni razvijaju sopstveni identitet, doživljavaju jake promjene raspoloženja, imaju svoje vizije, svoj posao iz snova, druže se s prijateljima i pridružuju grupama (vršnjaka). traže vrhunac iskustava, dokazuju se. 

Kako Vi kao roditelj pri tiome možete da pomognete? 

Postavite jasne i transparentne granice. Omogućite klimu punu poštovanja i povjerenja. Pružite neophodnu podršku – čak i u teškim situacijama. Imajte otvoreno uvo za probleme mladih. Potražite pravi trenutak za razgovor. Pokažite Vašoj djeci, da ih volite onakve kakvi su. To je prolazno i ponovo će doći jednostavnija vremena. 

Učenje se zasniva na sopstvenim iskustvima 

Mladi ljudi ne vole da slušaju oni žele da eksperimentišu, da isprobaju nešto. Tako se sadržaj pamti trajno, naročito ako u vezi sa ovim procesom učenja imaju pozitivna osjećanja (npr. uspjeh iskustva). Ako razumijem neku temu, ako sam aktivno i kreativno učestvovao/la u razradi iste, i ako za mene ima smisla onda je nikada neću zaboraviti. Primjer: Engleski mi je potreban za vrijeme odmora i na radnom mjestu. Učim engleski sa različitim dijalozima, karticama, gramatička lista, pišem svoje tekstove i pogledam film na engleskom jeziku.

Vi kao roditelj možete pružiti podršku na ovaj način 

Omogućite kod kuće uspješna iskustva (npr. kuvanje, sport i muzika) Hvalite njihov rad ne samo rezultat. Pobrinite se da ostane dovoljno slobodnog vremena za hobi. Igrajte se zajedno sa Vašom porodicom. Omogućite podsticajnu sredinu za učenje: dovoljno sna, mirno radno mjesto, provjetrena soba, piti dovoljno tečnosti (jedan litar dnevno). Budite jasni u pogledu vremenskog pravila za kompjuter i televiziju. Imajte povjerenja u Vaše dijete.

Izmiksano, preuređeno i prožeto sopstvenim iskustvom: 

www.vragolanioktoih.weebly.com

www.elternwissen.ch

STOPALA KOJA GOVORE

Igra "Stopala koja govore" je nastala u želji za primjenom NTC sitema u razvoju djeteta. 

Aktivnost je kreirana za djevojčicu od 3,5 godine. Zajedno pripremimo stopala od papira. Sa jedne strane nacrtamo pojmove, zadatke koje dijete treba da rješava. Zajednički igramo uz muziku. Kada se muzika zaustavi i dijete se zaustavi na stopalo, uzima ga i rešava zadatak sa tog stopala. to sopalo se okrene, jer je zadatak sa njega riješen. Muzika se nastavlja i igra se nastavlja... Kada se ponovo muzika zaustavi dijete opet rješava novi zadatak i okreće stopalo... smile emoticon
Aktivnost je mnogo zanimljiva mojoj djevojčici i svakodnevno igramo Stopala koja govore.
p.s. Naziv je ona osmislila!

 

   

5 stvari koje uspješni ljudi NIKADA NE PRIHVATAJU

1. "Ja nikada ne dobijam prave mogućnosti."
2. "Uvijek me neko zadržava."
3. "Ja jednostavno nemam dovoljno vremena."
4. "Naravno, ja bih to ... ako sam siguran da će to biti vrijedno toga."
5. "Ne, postoji ništa posebno u meni."

POdsjetnik za razmišljanje! :-)

Svakodnevno razmišljam o odnosima učenik/ca-nastavnik/ca-roditelj i pitam se: Na koji način unaprijediti odnose i stvaoriti odnose pune povjerenja, ljubavi, poštovanja... Negdje davno sam pročitao sljedeću misao...

Da nam posluži kao podsjetnik!!! :-)

“LASKAJ MI i možda ti neću vjerovati. 

KRITIKUJ ME i možda te neću  voljeti.

IGNORIŠI ME i možda ti neću oprostiti.

OHRABRI ME i možda ti neću zaboraviti.”

                        

                                                                        W. Arthur

10 razloga da NIKADA ne udarite svoje dijete

Često posežemo za udarcima jer ne znamo šta drugo učiniti u napadima bijesa. Ispadi bijesa su znak da roditelj ne zna šta radi, da je tako frustriran da ne može jasno da razmišlja i/ili da roditelj ima problema sa kontrolisanjem bijesa i svog ponašanja. 
Pa kako će onda podučiti dijete ispravnom ponašanju?! 
Deca najviše, pogotovo mlađeg uzrasta, uče oponašanjem. 
Mi smo mu primjer rješenja za životne probleme. Kako se mi nosimo sa frustracijama i kako reagujemo na njih ostavlja dubok uticaj na našu djecu.

Udaranje kao oblik kažnjavanja ne treba da bude izbor, kada ništa drugo ne upali, i svakako ne treba da bude odgovor u afektu nego dobro promišljena i kontrolisana kazna. Udaranje odnosno fizičko kažnjavanje ostavlja duboke psihičke posledice na dijete (nažalost nekad i fizičke pa govorimo o zlostavljanju, a ne o kažnjavanju) pa bi prije nego pristupimo takvom vidu vaspitanja treba da dobro razmislimo. Navedeni su  samo neki razlozi zašto ne udariti dijete, zašto je bolje potražiti alternativu:

1. Udarcima dijete učite udarati: djeca vole oponašati, pogoto ljude koje vole i poštuju. Doživljavaju kao ispravno sve što oni čine. Trebamo uvijek imati na umu da mi odgajamo nečijeg supruga ili ženu, oca ili majku. Iste disciplinske mjere koje mi provodimo sa njima i oni će, u većini slučajeva, provoditi na svojoj djeci i bližnjima. 

Istraživanja su pokazala da djeca iz porodica u kojima se udaralo koriste agresiju za rješavanje sukoba kad odrastu.

2. Udarcima se umanjuje djetetova vrijednost: da bi se dijete dobro ponašalo ono se mora i osjećati dobro. Djetetova slika o sebi počiva na tome kako smatra da ga drugi, uz roditelje, doživljavaju. Batine zbog razbijene čaše izraz su naše ljutnje, a dijete to shvata kao poruku: "Mama je ljuta na mene, Čaša je vrednija od mene." Dijete uči, ali ne ono što vi mislite. Ono uči da zaslužuje batine jer je loše. A loše dijete se i ponaša loše pa nas to tjera u začarani krug.

3. Udarcima se umanjuje roditeljska vrijednost: roditelji koji kontrolišu djecu udarcima ili ih na druge načine zlostavljaju često se i sami osjećaju manje vrijednima, jer u dubini duše nisu zadovoljni načinom sprovođenja discipline. Osjećaju se bespomoćni. Često će udariti dijete iz očaja, jer ne znaju šta bi drugo učinili, no osjećaju se još bespomoćnijima kad primijete da to nema učinka. Udaranjem se dobija bitka, ali ne i rat. Biti osoba sa autoritetom znači da vam se vjeruje i da vas  poštuje, a ne da  od vas strahuje. Trajni autoritet se ne može temeljiti na strahu.

4. Udarci mogu dovesti do zlostavljanja: kažnjavanje se može pojačati. Opasnost fizičkog kažnjavanja je prije svega u tome što vam se može učiniti da je vrijeme za jače oružje: dlan postane šaka, šiba postane kaiš, smotuljak novina postane drvena kašika... Ono što je počelo kao bezazleno pretvara se, često, u zlostavljanje djeteta. Roditelji koji su programirani da "lupaju po guzi" počinju prelaziti na jače kazne. Prije svega zato što nisu naučili alternativna rješenja.

 

5. Udarci ne popravljaju ponašanje: puno puta smo čuli: "Što ga više udaram, a on sve gori!" Znači, udaranjem se dječije ponašanje ne popravlja, nego pogoršava. Osnova za promicanje dobrog ponašanja je da dijete koje se osjeća dobro i prema kojem se postupa dobro i samo će se ponašati dobro. Udaranje potkopava taj princip. Dijete koje dobije batine osjeća se loše i to pokazuje svojim ponašanjem. Više batina = lošije ponašanje. Mi želimo da dijete zna da se ponašalo neprimjereno (a ne da je ono loše), da mu bude žao zbog toga ali da i dalje vjeruje da je osoba koja vrijedi.

6. Udarci potstiču ljutnju: i kod djece i kod roditelja. Djeca doživljavaju fizičku kaznu kao nepravdu. Verovatnije je da će se pobuniti protiv udaranja nego protiv neke druge tehnike vaspitanja. Zbog osjećaja nepravde dolazi do razvoja osjećaja poniženja. Kad kazna ponizi djecu ona se ili povuku ili pobune. Dok se može činiti da se dijete boji ponoviti ponašanje zbog udaranja, vjerovatnije je da se zapravo boji onog koji udara.

Najbolji način da se suzdržimo od impulsa udaranja je da u sebe ugradimo dva uvjerenja: 
1. nećemo udarati djecu

2. disciplinovaćemo ih

7. Udarci prizivaju ružna osjećanja: ljudi se prisjećaju traumatičnih događaja više nego ugodnih. Udarci ostavljaju utisak i na tijelo i na dušu. Neugodno sjećanje na udarce može blokirati prijatna sjećanja.

8. Udarci imaju loše dugoročne posljedice: istraživanja su pokazala da udaranje može ostaviti dublje i dugotrajnjije ožiljke od bridećeg crvenila na guzi :-). Istraživanja su pokazala da djeca koja su fizički kažnjavana/zlostavljana, postaju manje društvena, fizičko nasilje postaje za njih prihvaćena norma kada postanu tinejdžeri, pokazuju više psihičkih smetnji, slabije napreduju u školi, često udaraju svoje potomke i bračne drugove, itd.

Dokazi protiv udaraca preovladavaju. Stotine istraživanja dovela su do zaključaka:
-što se dijete više fizički kažnjava, postaće agresivnije
-što se dijete više udara veća je vjerovatnoća da će i ona udarati svoju djecu kad jednom postanu roditelji, a agresiju mogu prenijeti i na bračne drugove
-udarci siju sjeme kasnijeg nasilnog ponašanja
-udarci nisu djelotvorni

9. Udarci nisu djelotvorni: udaranje nema dobar učinak ni na dušu ni na tijelo, ni na dijete, ni na roditelja, a ni na društvo. Udaranje ne izaziva liepo ponašanje, stvara udaljenost između djece i roditelja i pridonosi nasilju u društvu. Ako udaranje nije način, treba tražiti alternative. Probajte u mnogobrojnim knjigama koje se nude da pronađete rješenje, naučite nove načine disciplinovanja djeteta.  
Zaista, razgovor, razgovor i sve ostalo dolazi prije batina.

preuređeno i prilagošeno od:
Umu Imran

Kada je 2+2=5; Poteškoće u učenju matematike: DISKALKULIJA i AKALKULIJA

 

Kada je 2+2=5 ili 6 ili nešto drugo? 

U matematici ovaj rezultat predstavlja jednu vrstu poteškoće u učenju i savlađivanju matematičkih problema!

Diskalkulija je poremećaj učenja matematike koji pokazuje da dijete u usvajanju matematičkih procesa i načinu rješavanja matematičkih zadataka zaostaje za svojim vršnjacima godinu ili dvije. No, djeca sa tim poteškoćama imaju normalni i prosječni nivo inteligencije.

Diskalkulija je matematička verzija disleksije. Radi se o rijetkom poremećaju zbog kojeg je pojedincu užasno teško da uči i savlada matematiku.

Dok se oni s disleksijom muče s čitanjem i interpretiranjem riječi i slova, “diskalkuličarima” problem predstavljaju temeljne aritmetičke zakonitosti i operacije, a teško razumijevaju i značenje i sam koncept brojeva.

Diskalkulija pogađa jednak broj ljudi kao i disleksija – između 5 i 7% populacije. Prvi znaci da nešto nije u redu mogu se otkriti na testovima iz matematike ako su rezultati poražavajući.

I djeca i odrasli, dakle, mogu imati problema sa razumijevanjem veličine brojeva i njihove relativne vrijednosti. Međutim, za razliku od disleksičara sa slovima, diskalkuličari ne izvrću redosljed brojeva prilikom čitanja. Diskalkuličari obično nemaju problema sa redosljedom simbola, ali bilo šta povezano sa brojevima može biti izvor nelagodnosti pa čak i panike.

Kad biste od deteta sa diskalkulijom zatražili da broji unazad od deset, on bi uradio obrnuto, od jedan do deset, pa od jedan do devet, pa od jedan do osam i tako dalje. Često se služe prstima radi obavljanja najjednostavnijih matematičkih funkcija. Imaju i problema s percipiranjem vremena, procenjivanjem visine prostorija, promena i baratanje novcem im je noćna mora.

Ovaj poremećaj može pogoditi i ljude sa sasvim normalnom inteligencijom i pamćenjem, a to je viđeno i kod onih s disleksijom. I još nešto, neki ljudi s diskalkulijom mogu biti genijalni u geometriji, statistici, programiranju što znači da taj poremećaj ne mora nužno omesti sve matematičke aspekte, veštine ili sposobnosti.
 

Ipak, ako se ne otkrije na vreme i ne počne terapija, poremećaj može postati doživotna poteškoća.
 

Zato je na roditeljima, učiteljima i nastavnicima velika odgovornost.

 

Teškoće u usvajanju matematike kod djece mogu biti lake, umjerene i teške, pa zato postoji djelimična ili, pak, potpuna matematička poteškoća - diskalkulija ili akalkulija.

 

Kod diskalkulije dijete napreduje u usvajanju matematike, ali mnogo sporije od svojih vršnjaka i neprimjereno svojoj mentalnoj i psihološkoj dobi. Akalkulija je, pak, potpuna nesposobnost usvajanja gradiva iz matematike. U većine je akalkulija sekundarni, stečeni poremećaj, koji se događa u odrasloj dobi zbog moždane lezije ili bolesti središnjeg živčanog sistema. Nastaje zbog toga što su pogođeni dijelovi mozga odgovorni za obavljanje matematičkih operacija.

Kako prepoznati dijete s diskalkulijom?

U učenju matematike sva djeca prave, manje više, grešaka. Djeca kojima je matematika težak predmet, uče sporije i čine više grešaka. No, djeca s diskalkulijom razlikuju se po tome što imaju mnogo neuobičajenih, specifičnih grešaka. 

Simptomi diskalkulije mogu se uočiti i prije nego što dijete krene u školu, ali to može prepoznati samo stručna osoba, logoped. Polaskom u školu vidljivo je da dijete zaostaje u usvajanju pojma broja i količine, procjenjivanja, slijeda i računanja, a takođe se ne snalazi na brojevnoj pravoj, nizovima, određivanju pozicije broja i razvoju matematičkog jezika. Poslije su simptomi vidljivi kod osnovnih računskih operacija, prelazu desetice, tablici množenja, djeljenja, razlomcima i zadacima.

Najčešće poteškoće /greške/ djeteta sa diskalkulijom

1. Dijete pogrešno upotrebljava brojeve pri čitanju, pisanju i računanju.

2. Zamjenjuje jedan broj nekim drugim. Čak i kada računa uz pomoć kalkulatora, djetetov prst stalno pritiska pogrešnu tipku.

3. Dijete zamjenjuje neke druge brojeve, a pritom nije riječ o sličnosti oblika ili prostornog položaja brojeva, ili o pritiskanju tipke kalkulatora koja se nalazi pored one ispravne.

4. Dijete ponavlja isti broj ili radnju više puta te ne može preći na sljedeći korak u pisanju ili računanju. Na primjer, ako je u prvom zadatku bio znak "+", u svim ostalim zadacima sabira bez obzira na to što se znak promijenio.

5. Nakon usvajanja množenja množi i tamo gdje treba sabirati.

6. Dijete ogledalski okreće operacije i brojeve, narušava i okreće redoslijed operacija u izrazima sa više operacija, i u čitanju i u pisanju brojeva.

7. Dijete daje ispravan odgovor, ali mu je potrebno mnogo više vremena nego što je uobičajeno za njegov uzrast.

8. Tokom pismenog računanja u stupcima dijete zapisuje brojeve u uzajamno neprikladnom odnosu i zbog toga dolazi do pogrešnog rezultata.

9. Pogrešno prepoznaje računske simbole i relativan položaj operacija i znakova. Na primjer, "+" prepoznaje kao "-", pa umjesto sabiranja, oduzima.

10. Dijete "preskače" jedan od obaveznih koraka u rješavanju zadatka i veoma slabo pamti i prepoznaje niz brojeva. Može imati teškoće sa pamćenjem ličnog, svog, broja telefona ili neće prepoznati telefonski broj ako je izgovoren ili zapisan na drukčiji način.

Literatura:

http://vita.com.hr/roditelji-i-djeca/kod-pedijatra/item/75-diskalkulija-2-%20-2-=-5?.html

http://roditeljsrbija.com/

PUSTITE ČAĆU: Da ili NE???

Jednom je jedan profesor započeo školski čas uzevši u ruku čašu punu vode. Podigao ju je u vis tako da su je  svi mogli vidjeti i upitao: “Šta mislite, koliko je teška ova čaša?” 

Studenti su počeli nagađati: “50 g… 100 g… 125 g”. Profesor odvrati: “Istina je, zapravo, da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvagamo, ne možemo biti sigurni”, te nastavi: “Ali ja sam vas htio nešto drugo da pitam…”.

- Šta će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta? – upita profesor.

- Ništa! – odgovoriše studenti.

- Dobro. A što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? – ponovo zapita profesor.

- Počeće ruka da Vas boli – brzo odgovori jedan student.

- Tačno. A sada, što će se dogoditi ako je držim ovako cijeli jedan dan?

- Ruka će vas početi jako boljeti, a od takvog napora će vam se možda ukočiti i mišići, pa je čak moguće da vam se ruka paralizuje. I vrlo vjerojatno ćete morati hitno otići kod ljekara.

- Vrlo dobro – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to događa, šta mislite, je li se promijenila težina čaše?

- Ne! – odgovoriše svi u glas.

- Pa, šta je onda uzrok te boli u ruci i grčenju mišića?!

Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već ličila na zagonetku i svi zdušno počeše tražiti odgovor.

- Što treba da napravim da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.

- PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.

- Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! – poskočio je profesor. 

To se isto događa i sa vašim problemima u životu i sa vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. 

Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko duže vrijeme, osjetićete BOL. 

A ako to radite veoma dugo, previše dugo – osjetićete se paralizovano, tj. nećete biti u stanju da radite bilo šta drugo. 

Vrlo je važno razmišljati o određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i izvoditi zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana. Bez obzira u kakvoj se situaciji našli, pustite čašu na kraju svakog dana.

Prilagođeno sa sajta: http://atma.hr

LEKCIJA ŽIVOTA

IMAJMO VREMENA ZA:

-RAD, jer je to cijena uspjeha;

-RAZMIŠLJANJE, jer je to izvor moći;

-IGRU, jer je to tajna mladosti;

-ČITANJE, jer je to osnova mudrosti;

-PRIJATELJSTVO, jer je to put do sreće;

-SANJARENJE, jer je to put ka zvijezdama;

-BRIGU O DRUGIMA, jer je dan kratak za sebičnost.

IMAJTE VREMENA DA VOLITE I BUDETE VOLJENI.

UPRAVLJANJE KONFLIKTIMA

" Hrabrost znači ustati i govoriti. 
Hrabrost takođe znači sjesti i slušati.“

Winston Churchill

Vjezba- POkusajte sami sebi da definisite sta rade zivotinje sa slike. 
Odgovorite na pitanja
Kada nastaje konflikt?
Sta mislite, kada pocinju da razmisljaju o tome sta se desava? Objasnite!
Koliko im je vremena potrebno da shvate sta cine jedan drugome?

Kada ponudim ucenicima ili nastavnicima ovu aktivnost najcesci odgovi koje dobijem su- Nikada nismo razmisljali o pristupu konfliktu na ovaj nacin! Pitam se ZASTO?

Upravljanje konfliktima je sve prisutnija tema, naročito u oblasti poslovne komunikacije. Organizuju se brojni treninzi, predavanja i radionice sa ciljem unapređenja komunikacijskih vještina, identifikovanjem problema u odnosima i rada na njihovom rješavanju. Potreba za ovom temom sve je prisutnija otkako se uvijdeo njen značaj za individuu i za njeno radno i privatno okruženje.

Međutim, kako bi imali jasniju sliku ove važne teme valjalo bi početi od razumijevanja samog termina konflikta. U svakodnevnom govoru opisujemo konflikt pridajući mu negativu konotaciju. Govorimo o tenziji u odnosima i zaraćenosti sa obavezno destruktivnim posledicama. Jedan od razloga za ovakav pogled leži u činjenici da je naučno proučavanje konflikata počelo upravo sa ovog gledišta. Vremenom, konflikti su izgubili obavezno negativnu konotaciju i počeli su da se posmatraju kao pojava koja sama po sebi nije ni pozitivna ni negativna. Dakle, konflikti mogu kao potencijal imati pozitivnu i negativnu konotaciju zavisno od toga kako se njima upravlja.

Svi smo imali iskustva biti u konfliktu, sastavni su dio života i možemo reći da su očekivana pojava, možda upravo ovde leži razlog naučnog proučavanja konflikata tokom proteklih pedeset godina. U ovom dugom periodu psihologija, sociologija i druge discipline traže najbolji način za sprečavanje, umanjenje i zaustavljanje istih.

Konflikt je rezultat razlika, a ne razlog njihove pojave

Čitajući različite definicije konflikta možemo izvući ključne riječi: “neslaganje”, “neusklađenost”, “nekompatibilnost” i “neslaganje ciljeva”. Ponekad se u ovakvim definisanjima zaboravlja možda i najbitnije - uvjerenje učesnika konflikta da je nemoguće ili malo vjerovatno razriješiti isti. Ovde valja zastati, jer upravo ovo uverenje je jedno od glavnih faktora koji usmjerava ishod konfliktne situacije ka konstuktivnom ili destruktivnom smjeru. Ne treba izgubiti iz vida da je oblast uvjerenja i percepcije neuskladivnosti ciljeva oblast na kojoj se može raditi i koja se može mijenjati.

Konflikt sam po sebi ne predstavlja problem; nerazrešen konflikt jeste problem.

Uzroci nastanka konflikta su brojni i najčešće se dijele u dve kategorije: subjektivnu i  objektivnu. Objektivni uzroci obuhvataju sve one razloge nastanka konflikta koji leže u “istorijskim činjenicama” u vezi konflikta, sistemu vrijednosti, uvjerenjima, društvenim ulogama, poziciji moći i sl. Posebu pažnju valja posvetiti subjektivnim uzocima kao što su bijes, strah, zabrinutost, nepoverenje, tolerancija na frustraciju i sl. 

Gde je problem i šta sada ?

Bavljenje upravljanjem konfliktima počinjemo od mapiranja. Mapiranje konflikta zahtijevna je tehnika kojom dobijamo informacije o uzroku konflikta, učesnicima, njihovim iskustvima, uvjerenjima, ponašanjima i percepciji. Dakle, mapiranje nam daje jasniju predstavu konfliktne situacije i svih njenih elemenata. Jasno mapirana situacija osnovni je preduslov daljeg rada.

Upravljanje konfliktima uključuje osposobljavanje za primjenu stilova ponašanja u konfliktu zavisno do situacije u kojoj je nastao. Upravljanje konfliktima najvećim dijelom uključuje učenje integrativnog stila ponašanja, tako da se energija i kompetencije učesnika kanališu ka zajedničkom rješenju problema.

Takođe, ne treba izgubiti iz vida da upravljanje konfliktima ne mora značiti i njihovo smanjenje ili eliminisanje. To je samo potencijal koji se uči i uvježbava. Vjerujte mi, nije tesko kada se upustite u proces.... Ohrabrujem vas da probate!