Pokažite "malo" ljubavi

Veoma često gledam dati video. Svaki put u meni izazove "nešto". 

Koja osjećanja izaziva u vama?

Koliko se ljudi povređuju u ovom društvu?

Pustio sma video svojim učenicima/ma na kraju jednog časa. Tokom prezentovanja  u učionici je vladala tišina, mir... samo su se čuli blagi uzdasi i vidjeli blagi osmijesi, a na kraju aplauz... Bilo je divno osjetiti tu atzmosferu "davanja" i uticaja na same njih. 

Analiza nakon sumiranja emocionalnih utisaka je dražesna. Na koji način razmišljaju, kako povezuju, šta zapažaju u svojoj okolini i šta bi sve uradili nakon analize se ne može napisati? Vjerujem da to jedino vi možete osjetiti u svom odjeljenju, sa svojim učenicima ili djecom! :-)

Pokušajte! :-) :-) :-)

Putovanje OSNOVNIM ŠKOLAMA

Kako izgledaju osnnovne škole širom svijeta je najčešće pitanje kako nastavnika tako i roditelja, pa i djece. Najveće želje, svih njih, je da odu i posjete neku od škola. Nastvanici da saznaju različite načine učenja i samu organizaciju nastave, djeca uvijek misle da nema gore škole nego one u kojoj oni uče, a roditelji misle da se najviše traži i uči, baš, u školi u koju pohađa njihovo dijete.

Moraćemo priznati da je ovo subjektivan doživljaj osnovne škole. Sada ću vas provesti kroz osnovne škole par zemalja koje su mi se činile zanimljivim. 

Od Australije do Amerike, preko Evrope, Azije, Afrike djeca svako jutro ustaju, pakuju knjige i odlaze u školu. U nekim krajevima svijeta časovi se pohađaju u improvizovanim učionicama, u drugim ih prekidaju ratni sukobi narko kartela, dok treći znanje stiču u novim učionicama opremljenim najmodernijom tehnologijom.

Tokom ovog putovanja zamoliću vas da nakon svake "stanice" odgovorite na pitanje: Po čemu se moja škola razlikuje od opisane?

Prva stanica 1. JAPAN

Prikazana je tipična učionionica u Japanu. Učiteljica ispituje dečaka dok njegovi drugovi pažljivo slušaju - ovo je tipičan prizor prosečnog japanskog odjeljenja iz kakvog izrastaju generacije jednog od najdisciplinovanijih naroda na planeti.

Druga stanica 2. MALI

Učenici/ce u Maliju umjesto da sjede u klupama oni sjede na podu

Učenici/e u Maliju umjesto u sveske, kredom pišu na tablama, a većinu stolica i klupa oteli su im islamisti nakon što su islamističke mete u februaru bombardovane od strane Francuza.

Treća stanica 3. KOSTARIKA

 

Đaci u uniformama u školskoj kuhinji

 U osnovnim školama na Kostariki đačka uniforma je obavezna, a na meniju u školskim kuhinjama najčešće su pirinač i pasulj.

Četvrta stanica 4. Južni Sudan

Zbog ratova su propuštali obrazovanje

Mnogo djece u Južnom Sudanu nikad nije išlo u školu zbog ratovanja koje je decenijama potresalo ove prostore. Većina škola su danas improvizovane učionice, a mnoge od njih postoje zahvaljujući sponzorstvu nevladinih organizacija.

Peta stanica 5. KINA

Kineski đaci hodaju na daskama

Kineski školski sistem je posljednjih godina je vrtoglavo uznapredovao da je svaki učenik/ca u Pekingu dobio mobilni telefon sa GPS lokatorom, čime je riješen gorući problem nestanka djece. :-)

Šesta stanica 6. FRANCUSKA

Djevojčica piše na tabli

Učenica na tabli ispisuje "Ovo je početak školske godine" u modernoj učionici kakva je tipična za Francusku. Učionice su, uglavnom, opremljene tablet računarima ili lap topovima. Nastavnici/e koriste pametne table i na veoma jednostavan i kreativan način prenose znanja svojim učenicima.

Sedma stanica 7. INDIJA

Čas fizičkog u Indiji :-)

Učenici/e vježbaju samoodbranu sa instruktorima na času u svojoj školi u Mumbaju. Ovo je česta praksa u Indiji, zemlji iz koje nam često stižu izveštaji o grupnim silovanjima.

Osma stanica 8. AVGANISTAN

Škola na otvorenom u Lagmanu

Obrazovni sistem u Avganistanu potpuno je razoren poslednjih decenija zbog sovjetske invazije sedamdesetih godina, građanskog rata devedesetih i talibanske vladavine. Da bi ih sprečili da se obrazuju, talibanske snage često na djevojčicama primenjuju krajnje surove i represivne mjere.

Deveta stanica 9. IZRAEL

Vježba za slučaj napada

Izraelske škole su kao standardnu proceduru uvele vježbe za slučaj bombardovanja ili raketnog napada. Ove vježbe imaju za cilj da djecu pripreme za potencijalnu opasnost od napada Gaze, Libana, Sirije i Irana. :-)

Deseta stanica 10. PERU

Odmor od učenja

Peruanski mališani su za fotografisanje napravili malu pauzu u učenju u tipičnoj seoskoj školi u mjestu Pičari.

Na kraju svakog putovanja se vratimo u svoju zemlju u našu stvarnost i realnost. 

                                                        Jedanaesta stanica 11. CRNA GORA

Razmislite šta biste napisali ispod ove fotografije koristeći odgovore na pitanje sa početka teksta. :-) Nadam se da ste nakon svake od fotografije i objašnjejna imali odgovor na postavljeno pitanje. Na kraju ovog putovanja ne znam da li da smo zahvalni ili kritični? Ali znam jedno, da ne bi trebali da stanemo da unapređujemo naš obrazovni sistem, naše škole i sam proces nastave. Siguran sam da ja neću stati u tome da moj svaki naredni dan u procesu obrazovanja bude bolji, a da moji učenici/e budu zadovoljniji, motivisaniji procesom učenja. Ulaganje, istraživanje, rad, analiza, trud, učenje, ohrabrenje, ljubav.......... su samo neke od sintagmi koje su mi vodilja i temelji u uspjehu! :-) 

Korišćeni izvor: Blic, sa sopstvenim komentarima.

ODUSTAJANJE - Da li vam je dijete sklono odustajanju?!

Da li su vam djeca sklona odustajanju? Izbegavaju li zadatke u kojima nije lako stići do rješenja i pokolebaju li se čim postane „gusto“?

Istraživanje sprovedeno na američkom Braun univerzitetu pokazalo je da tri stvari koje roditelji čine mogu uticati na to koliko djeca brzo odustaju kada se suoče sa problemom. Evo koje tri roditeljske metode oni preporučuju kao ključ za uspješnu djecu:

1. Stvaranje navika kroz pravila

Djeca koja su naučena na rutinu postižu više od svojih vršnjaka kojima roditelji ne postavljanju pravila kad je učenje u pitanju. 

Djeca najbolje uče kada im nije dozvoljeno:

*telefoniranje tokom učenja, 

*kada postoji određeni period za učenje u toku dana, nezavisno od toga koliko zadataka su dobili u školi. 

Ako nemaju domaće zadatke, djeca vrijeme određeno za rad koriste kako bi učila, bez obzira da li moraju da se pripreme za kontrolnu vježbu ili ne. Uspješna djeca, tvrde naučnici sa Brauna, zahvaljujući svijesti o ograničenom vremenskom periodu koji svakodnevno imaju za učenje, postaju efikasnija i bolje koriste to vrijeme.

Kada roditelji ustanove pravila i rutine za učenje i vode računa da ih se djeca svakodnevno pridržavaju, mnogo je manje gunđanja ili rasprave na ovu temu, a čvrsti okviri djeci pružaju osjećaj sigurnosti.

2. Osnaživanje kroz izbore

Ako vaše dijete insistira da dobije neku stvar koju mu/joj baš ne možete priuštiti ili izađe napolju dok pljušti kiša bez kišobrana, dozvolite mu. Prestanite da donosite odluke umjesto njega, i primorajte ga/je da samo nauči da ispravno odlučuje. Ako djecu primoravate da vas slušaju, a ne dajete im priliku da dožive određene izbore kao sopstvene, nikada sama neće početi da donose dobre odluke. Zbog toga im morate dopustiti da griješe i uče na greškama.

3. Ohrabrivanje kroz pohvalu za trud

Kako da sprečimo djecu da odustanu kad je teško? 

Tako što ćemo pažnjom i pohvalom nagrađivati njihov trud. 

Ne može se uvijek postići najbolji rezultat niti ostvariti cilj, ali se uvijek može uložiti maksimalan trud. Pokažimo deci da cenimo vrednoću, naporan rad i upornost, bez obzira na kratkoročne rezultate. Naučnici smatraju da je najdelotvornije kada hvalite dijete zato što je probalo nešto novo. Ohrabrite dijete da pokuša nešto što do tada nije radilo, a onda ga pohvalite isključivo zbog probanja nečeg novog. Nije važno da li je dijete uspješno savladalo izazov – važno je da je uživalo u pokušaju. Ovakva pohvala čini čuda za dječije samopouzdanje, empatiju i poštovanje prema drugima.

Izvor: Psychology Today

OBEĆAJTE SEBI!

Šta je to uspjeh?

Šta je stvarno uspjeh?

Šta znači biti uspješan?

Čime, danas, mjerimo uspjeh?

Razmislite, a u nastavku možete naći jednu od definicija! :-)

Smijati se često i mnogo;

Zadobiti poštovanje pametnih ljudi i ljubav djece;

Zaraditi poštovanje ISKRENIH kritičara i 

Izdržati izdaju lažnih prijatelja;

Uživati u ljepoti;

NALAZITI NAJBOLJE U DRUGIMA;

Učiniti svijet bar malo boljim - bilo da se radi o zdravom djetetu, lijepoj bašti ili promjeni na bolje u društvu;

Znati da je bar neko lakše disao, jer si ti živio.

TO JE USPJEH!

Ralph Waldo Emerson

KADA NASTAJE UČENJE?

ZONA SIGURNOSTI, IZAZOVA I PANIKE

*PUT DO PROMJENE I UČENJA* 

Zona sigurnosti – zona ili polje u kome se osjećamo sigurno i samopozdano. Kada govorimo o nekoliko aspekata profesionalnog razvoja tada dijelimo razvoj na onaj koji se odvija na nivou vrijednosti, stavova, vještina i znanja.

Na nivou vrijednosti sigurnu zonu čine vrijednosti koje srijećemo u okruženju, a iste su ili slične našima npr. iskren i otvoren odnos sa đecom i kolegama/nicama.

Zona izazova predstavlja najveći potencijal za učenja i širenja zone sigurnosti. To je zona u kojoj srijećemo drugačije vrijednosti, stavova, vještina i znanja, ali se ulaskom u ovu zonu neposredno srijećemo sa njima. U ovoj zoni smo manje sigurni u sebe, oprezni, pa nekad i ne želimo da je prihavtimo.

Zona panike je najmanje prijatna i predstavlja susret sa radikalno novim iskustvima, sadržajima koje imamo priliku doživjeti. Ona može biti korisna za naše učenje i razvoj, ali može djelovati i na način da nas parališe i usporava prihvatanje novih saznanja, doživljaja i samog profesionalnog rasta (npr. kada tokom vježbi ośetite veliki strah koji vas blokira i počinjete iracionalno da razmišljate i da djelujete i sl.).

ZAGRLJAJ, opušta, smiruje....

Dodir utiče na emocionalni, tjelesni i kognitivni razvoj djeteta, jer kroz toplinu i osjećaj sigurnosti dijete gradi povjerenje i komunicira prije nego što nauči riječi.

Naučnici tvrde da tjelesni dodiri stvaraju neophodne veze između roditelja i djece i stimulišu razvitak nervnih ćelija mališana. Svakodnevno dodirivanje igra važnu ulogu u ranom razvoju mozga. Dijete se rodi sa oko 100 milijardi nervnih ćelija, neke od njih spajaju se još u majčinom stomaku i omogućavaju bebi da diše ili njenom srcu da kuca. Ostale nervne ćelije čekaju stimulanse iz spoljne sredine, odnosno čekaju da bebu grlimo, mazimo, ljubimo, kako bi se razvile. Zbog toga će se svaka beba nasmejati kada je pomazite po stomačiću ili priljubite usne uz njene obraščiće.

 Roditeljska ljubav i pažnja u toku prvih godina života stimulišu i psihički razvoj mališana. Istraživanja pokazuju da zagrljaji utiču da bebe manje plaču i da im srce kuca normalno, ali i da novorođenče doslovno može da umre od nedostatka nježnog dodira. Događalo se da djeca koja su živjela u institucijama, sa odgovarajućom ishranom i higijenskim uslovima, obolijevaju ili čak i umiru zbog nedostatka dodira. Mališani su dobijali sve ono što se smatralo neophodnim za preživljavanje, čisto i zdravo okruženje, ali nisu imali zagrljaje.

U klasiku Ešlija Montegjua „Dodir: važnost kože“, autor ističe da u trenutku porođaja kontrakcije materice predstavljaju početak milovanja bebe i preteču zagrljaja. Kada se dijete rodi, dodiri i grljenje potrebni su mu da bi se dalje razvijalo, a pomažu i mozgu da se nosi sa stresom bez štetnih posledica.

Naučnici Instituta za istraživanje dodira u Majamiju tvrde da dodir ne smanjuje samo nivo kortizola, hormona stresa, već popravlja i fizičko zdravlje djece. Istraživanja su pokazala da djeca koju roditelji stalno grle rjeđe imaju infekcije i viruse, manje pate od astme, dermatitisa, kardiovaskularnih bolesti, nesanice, hroničnih bolesti... Takođe i prerano rođena djeca bolje napreduju kada ih majke maze. Aktivnija su, bolje reaguju na terapiju i ranije idu kući iz bolnice ukoliko su u inkubatorima.

Emocionalni razvoj, takođe, uslovljen je dodirom. Kada djecu mnogo mazimo, ljubimo, grlimo, kada smo im privrženi, oni se razvijaju u jače ličnosti, sigurniji su u sebe, manje se plaše.

Većina djece, tvrdi poznati psiholog dr Nil, najviše voli blage dodire ruku i ramena, glave i leđa. A od svih dodira najviše im prija majčin zagrljaj, barem u prvim mjesecima života.

Iako je grljenje poželjno uvijek, vrijeme pred spavanje idealna je prilika za maženje sa dijetetom, tvrde stručnjaci. Djeca će mnogo lakše i mirnije spavati ako ih ljuljuškate, mazite, gladite po kosi, mazite im lice i leđa. Takođe, psiholozi savjetuju da dodirnete dijete u svakoj prilici, čak i onda kada slučajno prođe pored vas. Pomazite ga po leđima ili obrazu, zagrlite ga i poljubite, jer mu na taj način prenosite poruku da je voljeno, vrijedno i važno. Neka istraživanja pokazuju da je za pravilan dječji razvoj potrebno 14 zagrljaja dnevno!

 

Koje su prednosti zagrljaja:

 - Zagrljaj gradi povjerenje i osjećaj sigurnosti. To pomaže u otvorenoj i iskrenoj komunikaciji.

- Zagrljaj može instantno povećati nivo oksitocina.

- Dugački zagrljaji podižu nivo serotonina, hormona odgovornog za dobro raspoloženje i generalni osjećaj sreće.

- Zagrljaj jača imuni sistem. On stimuliše timus žlijezdu koja reguje i uravnotežuje tjelesnu proizvodnju bijelih krvnih zrnaca.

- Grljenje opušta mišiće i napetost u tijelu. Takođe, zagrljaji može ublažiti bol.

- Dobar zagrljaj doslovno smanjuje razine kortizola – stres hormona.

- Zagrljaj može instantno poraviti raspoloženje.

- Potpuno je besplatan!

Smartphone in Teaching and Learning

Djeca odraslima! :-)

Vi, veliki, poslušajte jednom djecu!

Predugo ste slušali stručnjake i funkcionere,

direktore i generale.

Predugo ste vjerovali u imetak i moć,

u napredak i oružje.

Sve se mijenja kad pogledamo djecu,

jer dijete otkriva ono što nas svijet sili da zaboravimo:

čudo svega što živi!

Vi, veliki,

poprimite dječje oči

da biste život vidjeli drugačije.

Poprimite dječji san za izgubljenim rajem

Poprimite dječji smiješak

i njegovu radost zbog malih stvari.

Poprimite dječje srce

da vjerujete u ljudsku ljubav.

Nasmiješ li se djeci

ona uzvrate osmijehom.

Nasmiješ li se velikima, pitaju se:

Zašto se ovaj smije?

Phil Bosmans

Učimo o SARADNJI od djece afričkog plemena!

Istraživač je proveo jedno vrijeme radeći u Africi kao antropolog. Djeci je predložio jednu igru u jednom afričkom plemenu. 

Stavio je koš pun voća pored stabla i rekao djeci da će onaj ko stigne prvi osvojiti slatke plodove. Kad im je rekao da potrče, svi su jedan drugog uhvatili za ruke i potrčali zajedno, a zatim svi zajedno sjeli i uživali u poslasticama.

Kad ih je pitao zašto su svi kao jedan potrčali, kada je jedan mogao imati sve plodove za sebe, rekli su:

"Ubuntu! Kako da jedan od nas bude sretan ako su svi drugi tužni’? :-)

‘Ubuntu’ u Xhosa kulturi znači: 

“JA SAM, JER SMO MI”.

Motivacija za učenje!?

Najčešće pitanje koje mi roditelji postavljaju: Kako djecu motivišete da vam ovoliko uče? Odgovor nije jednostavno dati, ali "izmišljam" raznovrsne podsticajne struktuirane i planirane aktivnosti koje doprinose da djeca prije svega imaju motivaciju. Prvo čime započinjem ovaj blog je piramida učenja. Očigledno je predstavljeno koliko je efikasan koji od načina predavanja nastavnika. Vidimo da od klasičnog predavanja i čitanja najviše možemo naučiti 15% onoga što smo čuli. :-(   

Piramida nam može biti odličan pokazatelj prilikom kreiranja nastvae. PO mom mišenju, sama piramida predstavlja našu efektivnost i efikasnost u učionici.  

Činjenica je da većina djece ne podnosi ideju učenja jer to doživljavaju kao teret. Zato, ukoliko želite da ih motivišete, vodite računa da se osjećaju kao da se igraju i zabavljaju. Evo nekih savjeta koji će vam pomoći da motivišete djecu da uče.

1. Praktičan pristup

Sigurno će učenje svakome biti dosadno ako samo čita teoriju bez ikakvog praktičnog primjera. Najbolji način da se eliminiše monotonija jeste da se u praksi pokaže primjer. Ukoliko vaše dijete treba da nauči istoriju, odvedite ga u muzej u kome može da vidi stvari o kojima čita u knjigama. Pomozite djeci da stvari vide i dožive izvan knjiga.

2. Vrijednost znanja

Većina roditelja ima tendenciju da od djece očekuju dobre ocjene, a ako ih ona nemaju, roditelji pokazuju svoje razočaranje. Ovakvo ponašanje nije prikladno i može da ometa motivaciju kod djece. Umjesto toga, svakoga dana pitajte dijete šta je naučilo u školi i pohvalite ga. To ih može motivisati da više uče, što se može odraziti i na poboljšanje ocjena.

3. Dovoljno vremena za igru

Dijete može da uživa u učenju samo ako je prethodno imalo dovoljno vremena za igru. Forsiranje pretjeranog učenja ne može da donese pozitivne rezultate. Napravite raspored na osnovu kog će dijete pored učenja imati i dovoljno vremena za igru.

4. Navika čitanja

Navedite dijete da čita od ranog uzrasta. Kada su baš mali, možete im čitati priče za laku noć, a kada nauče da čitaju sami, potrudite se da im to postane navika. Na taj način im školske knjige neće djelovati strašno i nešto od čega treba da bježe.

5. Učenje uz pomoć igre

Igrice su uvek zabavne i možete ih iskoristiti i prilikom učenja sa djecom. Potrebno je samo malo kreativnosti. Jednostavne kviz igre ili lov na blago, učenje može da učini mnogo zabavnijim.

Svako od nas je profesionalac i kreator sopstvene prakse, pa neka nam ovaj tekst isključivo bude podstrek za razmišljanje!

10 STVARI O PISA REZULTATIMA

Ukoliko zbog predavanja nemate vremena da se informišete o PISA rezultatima, evo našeg sažetog vodiča.

➀ Odlično obrazovanje zahtijeva mnogo više od novca.

Osim određenog nivoa troška po svakom učeniku ponaosob, bitan je i način na koji su sredstva raspoređena. Iako Ujedinjeno Kraljevstvo troši više na obrazovanje od većina članica OECD (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj), ono ne spada u prvih 20 zemalja po napretku u oblasti matematike, lektire i nauke.

➁ Među zemljama sa visokim primanjima one koje više plaćaju nastavnike pokazuju tendenciju da imaju bolje rezultate.

Rezultati studija pokazuju da zemlje sa boljim rezultatima imaju tendenciju da nastavnike bolje plaćaju (u odnosu na BDP po stanovniku). Izveštaji navode: „Veće plate pomažu školskim sistemima da privuku najbolje kandidate da postanu nastavnici”.

➂ Dobro okruženje je roditeljima važnije od rezultata testa.

Ako se roditeljima u OECD zemljama ponude škole za dijete, roditelji uglavnom smatraju da su „bezbedno okruženje” i „dobra reputacija škole” važniji od „visokog akademskog postignuća učenika škole”.

➃ Prepuštanje moći nastavnicima može da poboljša rezultate.

Sistemi koji školama omogućavaju veću slobodu u odlučivanju po pitanju procjene znanja učenika, ponuđenih kurseva, sadržaja tih kurseva i udžbenika koji se koriste, postižu viši nivo sticanja znanja. Takva autonomija je najefektivnija kada se koristi sistem odgovornosti i kada postoji bolja saradnja nastavnika i direktora. Izgleda da davanje veće odgovornosti školi u upravljanju fondovima nije povezano sa uspjehom škole.

➄ Izrazito slojeviti sistemi ne vode do boljih rezultata.

Generalno, školski sistemi koji izlaze u susret različitim potrebama učenika tako što ih razvrstavaju po raznim institucijama, razredima i odjeljenjima nijesu uspjeli u postizanju vrhunskog sveukupnog sticanja znanja. U takvim sistemima mnogo je jači uticaj socio-ekonomskog statusa na akademski uspjeh, te mladi ljudi imaju tendenciju da budu manje motivisani.

➅ Odnos između nastavnika i učenika je veoma važan, i on se poboljšava.

Među učenicima sa istim postignućem i sličnim socio-ekonomskim statusom, oni koji pohađaju škole gdje je odnos nastavnik–učenik bolji tvrde da postoji jači osećaj pripadanja i veća unutrašnja motivacija za učenje. Odnos nastavnik–učenik se poboljšao između 2003. i 2012. godine u svim zemljama, osim u jednoj – u Tunisu, gdje je stanje ostalo isto.

➆ Većina direktora vjeruje da je motivacija u njihovoj školi na visokom nivou.

Interesantan je podatak da 91% učenika pohađa škole čiji direktori vjeruju da je motivacija nastavnika visoka, dok 94% učenika pohađa škole čiji direktori vjeruju da nastavnici rade sa visokim nivoom entuzijazma.

➇ Vrhunsko podučavanje je od vitalnog značaja.

Zemlje koje su poboljšale rezultat na PISA testovima (kao što su Estonija, Poljska, Brazil, Kolumbija, Japan i Izrael) kreirale su planove usmjerene na poboljšanje kvaliteta nastavničkog kadra. Ovo uključuje dodatne zahtjeve za dobijanje licence za nastavno osoblje, obezbeđivanje stimulacija za učenike sa visokim dostignućima da postanu nastavnici, povećanje plata, obezbeđivanje stimulacija nastavnicima da se uključe u interne obuke.

➈ Sve više škola daje prioritet podacima o postignuću.

Procenat učenika koji pohađaju škole koje koriste podatke o postignuću da bi se uporedile sa drugim školama povećao se sa 40% u 2003. godini, a onda na 52% u 2012. Korišćenje podataka o postignuću koji se porede u odnosu na druga nacionalna i regionalna mjerila, ili sa drugim školama, najviše se povećao u Brazilu, Danskoj, Irskoj, Luksemburgu i Portugaliji, a opao je samo u Finskoj, u toku istog perioda.

➉ Većina direktora iz Ujedinjenog Kraljevstva kaže da ponašanje ne predstavlja naročito ometajući faktor u učenju.

Oko 89% učenika boravi u školama čiji direktori smatraju da učenje uopšte nije ili je veoma malo narušeno od strane učenika koji „maltretiraju” druge učenike. Nekih 95% učenika ili više u Crnoj Gori, Indoneziji, Albaniji, Slovačkoj, Letoniji, Ujedinjenom Kraljevstvu, Rumuniji, Španiji, Japanu, Singapuru, Litvaniji i Islandu pohađaju takve škole. Više od 20% učenika u Kazahstanu, Šangaju, Finskoj, Kolumbiji, Holandiji, Brazilu, Koreji i Tunisu pohađa škole gde je učenje narušeno od strane učenika koji zastrašuju ili „maltretiraju” druge do neke mjere ili u većoj mjeri.

Izvor:  http://goo.gl/05DOFX

STRPLJENJE – učiti kako odložiti zadovoljstvo

"Strpljenje je gorko, ali donosigorke plodove."

"Dvije stvari opisuju čovjeka. Strpljenje kada nema ništa,i ponašanje kada ima sve."

Jedan od ključeva ovog obrazovanja je jednostavan čin učenja kako da se čeka. To je razlog kada  beba spava cijelu noć u cugu, još od drugog ili trećeg mjeseca. Njihovi roditelji ih ne uzimaju istog trenutka kada počnu da plaču, dopuštajući bebama da nauče kako da ponovo utonu u san. To je takođe razlog zašto iste te bebe sjede zadovoljno u restoranu. Umjesto da grickaju nešto po cio dan, one uglavnom moraju da čekaju do obroka da bi jele.

Sada biste se zapitali da li je ovo RED ili STRPLJENJE?!

Jedne subote sam posjetio jednu porodicu sa čijim sam djetetom radio. Kada sam stigao, njen muž je radio za laptopom u dnevnoj sobi, dok je jednogodišnji Nikola drijemao u blizini. Ana, četvorogodišnja djevojčica, sjedela je za kuhinjskim stolom, potpuno predana poslu sipanja tijesta za kolačiće i male kalupe. Nekako je odolijevala iskušenju da jede tijesto.

Dijana je rekla da nikada nije posebno planirala da djecu uči STRPLJENJU. Ali dnevni rituali njene porodice su stalne lekcije o tome kako da se odloži zadovoljstvo. Dijana je govorila o tome kako ponekad Ana kupuje slatkiše. (Bombone su u ponudi u većini pekara.) Ali Ani nije dozvoljeno da jede slatkiše do užine tog dana, čak i ako to znači da treba da čeka više sati.

Kada je Ana pokušala da prekine naš razgovor, Delfin je rekla: „Sačekaj dva minuta, malecka. Usred sam razgovora.“ To je bilo i veoma ljubazno i pokazivalo veoma čvrst stav. Iznenadilo me je i kako je umiljato to Dijana rekla, i kako je bila sigurna da će je Ana poslušati. Dijana je takođe učila svoju djecu još jednoj sličnoj vještini: kako da se sama igraju. „Najvažnija stvar je da on nauči da bude srećan i kada je sam,“ rekla je ona o svom sinu.

To je vještina koju majke izričito pokušavaju da gaje kod svoje djece. Tokom razgovora na temu roditeljskih ubjeđenja, izvođenog 2004. godine među fakultetski obrazovanim majkama u SAD i Francuskoj, američke mame su rekle da je ohrabrivanje djeteta da se igra samo od srednje važnosti. Ali francuske mame su rekle da je to veoma važno.

Kasnije sam poslala imejl Volteru Mičelu, vodećem svetskom ekspertu o tome kako djeca uče da odlože zadovoljstvo. G. Mičel je najpoznatiji po tome što je osmislio tzv. „slatkiš test“ (Marshmallow test) kasnih 60-ih kada je bio na Stanfordu. Tokom testa istraživač uvodi četvorogodišnjaka ili petogodišnjaka u sobu gdje se  na stolu nalazi slatkiš od bijelog sljeza. Istraživač kaže djetetu da će da izađe iz sobe na kratko, i ako ne pojede slatkiš dok se on ne vrati, biće nagrađen sa još dva slatkiša. Ako pojede slatkiš, dobiće samo taj jedan.

Većina djece bi čekala samo oko 30 sekundi. Samo jedno od 3 djeteta bi uspjelo da odoli punih 15 minuta, koliko je istraživač bio odsutan. Kako je istraživač saznao, trik je u tome da su dobri odlagači znali sebi da skrenu pažnju. Kasnije, tokom 80-ih, g. Mičel i njegove kolege su saznali da su dobri odlagači bolji u koncentraciji i rezonovanju, i nemaju običaj da „pucaju pod stresom“, kako što tvrdi njihov izveštaj.

Da li može biti da učenje djece kako da odlažu zadovoljstvo, djecu u stvari čini smirenijom i otpornijom? Da li to može biti slučaj sa djecom koja su generalno više naviknuta da dobiju odmah ono što žele, tako često pucaju pod stresom?

G. Mičel, koji je porijeklom iz Beča, rekao je, „svakako da je utisak koji čovek stekne taj da je samokontrola postala sve teža za djecu.“

Naravno da svi roditelji žele da njihova djeca budu strpljiva. Potrebno je podsticati djecu da dijele, da čekaju na svoj red, da postavljaju sto i da vežbaju klavir. Ali strpljenje nije vještina koju vježbamo tako marljivo. Mi imamo običaj da na sposobnost djece da čekaju gledamo kao na stvar temperamenta. Po mom mišljenju, roditeljima se ili posreći i dobiju dijete koje dobro izlazi na kraj sa čekanjem, ili im se ne posreći.

Jako je bitno pozabaviti se ovom sposobnošću. Da li vam se dešava da vaše dijete često vas prekida usred rečenice? Da li vam se dešava da vaša djeca sama bez pitanja odlaze do frižidera i uzimaju hranu kada bi to htjeli?  Da li vam se dešava da vaša djeca vode glavnu riječ? Koliko puta tokom dana kažete jasno, jako, ubjedljivo NE? J Zapitajmo se!

Koliko smo mi kao nastavnici stvarno strpljivi u radu sa djecom?

 Koliko nam je bitniji PROCES u kom dijete može da stekne vještinu - strpljenje, od samog pukog

REZULTATA koji nam i na kraju ne treba biti tolikobitan! :-)