"Strpljenje je gorko, ali donosigorke plodove."
"Dvije stvari opisuju čovjeka. Strpljenje kada nema ništa,i ponašanje kada ima sve."
Jedan od ključeva ovog obrazovanja je
jednostavan čin učenja kako da se čeka. To je razlog kada beba spava cijelu noć u cugu, još od drugog ili trećeg mjeseca. Njihovi
roditelji ih ne uzimaju istog trenutka kada počnu da plaču, dopuštajući bebama
da nauče kako da ponovo utonu u san. To je takođe razlog zašto iste te bebe sjede zadovoljno u restoranu. Umjesto da grickaju nešto po cio dan, one uglavnom moraju da čekaju do obroka da bi jele.
Sada biste se zapitali da li je ovo RED ili STRPLJENJE?!
Jedne subote sam posjetio jednu
porodicu sa čijim sam djetetom radio. Kada sam stigao, njen muž je radio za
laptopom u dnevnoj sobi, dok je jednogodišnji Nikola drijemao u blizini. Ana, četvorogodišnja
djevojčica, sjedela je za kuhinjskim stolom, potpuno predana poslu sipanja tijesta
za kolačiće i male kalupe. Nekako je odolijevala iskušenju da jede tijesto.
Dijana je rekla da nikada nije
posebno planirala da djecu uči STRPLJENJU.
Ali dnevni rituali njene porodice su stalne lekcije o tome kako da se odloži zadovoljstvo. Dijana je govorila o tome kako
ponekad Ana kupuje slatkiše. (Bombone su u ponudi u većini pekara.) Ali Ani
nije dozvoljeno da jede slatkiše do užine tog dana, čak i ako to znači da treba
da čeka više sati.
Kada je Ana pokušala da prekine
naš razgovor, Delfin je rekla: „Sačekaj dva minuta, malecka. Usred sam
razgovora.“ To je bilo i veoma ljubazno i pokazivalo veoma čvrst stav.
Iznenadilo me je i kako je umiljato to Dijana rekla, i kako je bila sigurna da
će je Ana poslušati. Dijana je takođe učila svoju djecu još jednoj sličnoj vještini:
kako da se sama igraju. „Najvažnija
stvar je da on nauči da bude srećan i kada je sam,“ rekla je ona o svom sinu.
To je vještina koju majke
izričito pokušavaju da gaje kod svoje djece. Tokom razgovora na temu
roditeljskih ubjeđenja, izvođenog 2004. godine među fakultetski obrazovanim
majkama u SAD i Francuskoj, američke mame su rekle da je ohrabrivanje djeteta da se igra samo od srednje važnosti. Ali
francuske mame su rekle da je to veoma važno.
Kasnije sam poslala imejl Volteru
Mičelu, vodećem svetskom ekspertu o tome kako djeca uče da odlože zadovoljstvo.
G. Mičel je
najpoznatiji po tome što je osmislio tzv. „slatkiš test“ (Marshmallow
test) kasnih 60-ih kada je bio na Stanfordu. Tokom testa istraživač uvodi
četvorogodišnjaka ili petogodišnjaka u sobu gdje se na stolu nalazi
slatkiš od bijelog sljeza. Istraživač kaže djetetu da će da izađe iz sobe na
kratko, i ako ne pojede slatkiš dok se on ne vrati, biće nagrađen sa još dva
slatkiša. Ako pojede slatkiš, dobiće samo taj jedan.
Većina djece bi čekala samo oko
30 sekundi. Samo jedno od 3 djeteta bi uspjelo da odoli punih 15 minuta, koliko
je istraživač bio odsutan. Kako je istraživač saznao, trik je u tome da su
dobri odlagači znali sebi da skrenu pažnju. Kasnije, tokom 80-ih, g. Mičel i
njegove kolege su saznali da su dobri odlagači bolji u koncentraciji i
rezonovanju, i nemaju običaj da „pucaju pod stresom“, kako što tvrdi njihov
izveštaj.
Da li može biti da učenje djece
kako da odlažu zadovoljstvo, djecu u stvari čini smirenijom i otpornijom? Da li
to može biti slučaj sa djecom koja su generalno više naviknuta da dobiju odmah
ono što žele, tako često pucaju pod stresom?
G. Mičel, koji je porijeklom iz
Beča, rekao je, „svakako da je utisak
koji čovek stekne taj da je samokontrola postala sve teža za djecu.“
Naravno da svi roditelji žele da
njihova djeca budu strpljiva. Potrebno je podsticati djecu da dijele, da čekaju
na svoj red, da postavljaju sto i da vežbaju klavir. Ali strpljenje nije vještina
koju vježbamo tako marljivo. Mi imamo običaj da na sposobnost djece da čekaju
gledamo kao na stvar temperamenta. Po mom mišljenju, roditeljima se ili posreći
i dobiju dijete koje dobro izlazi na kraj sa čekanjem, ili im se ne posreći.
Jako je bitno pozabaviti se ovom
sposobnošću. Da li vam se dešava da vaše dijete često vas prekida usred
rečenice? Da li vam se dešava da vaša djeca sama bez pitanja odlaze do
frižidera i uzimaju hranu kada bi to htjeli?
Da li vam se dešava da vaša djeca vode glavnu riječ? Koliko puta tokom
dana kažete jasno, jako, ubjedljivo NE? J Zapitajmo se!
Koliko smo mi kao nastavnici stvarno strpljivi u radu sa djecom?
Koliko nam je bitniji PROCES u kom dijete može da stekne vještinu - strpljenje, od samog pukog
REZULTATA koji nam i na kraju ne treba biti tolikobitan! :-)
Нема коментара:
Постави коментар