MOŽEŠ LI? :-)

Možeš kupiti...

  - možeš kupiti riječi, ali ne i istinu
  - možeš kupiti knjigu, ali ne i mozak
  - možeš kupiti lijek, ali ne i zdravlje
  - možeš kupiti krevet, ali ne i san
  - možeš kupiti odjeću, ali ne i ljepotu
  - možeš kupiti luksuzne stvari, ali ne i sreću

EMOCIONALNI MOZAIK

Zatvorite oči i zamislite kada ste se poslednji put zaljubili. Možda ste šetali pored vašeg dragog u parku ili gledali jedno drugo u oči.

Crvena boja- maksimalno aktivirana područja, Plava boja- maksimalno deaktivirana područja

Gdje osjećate ljubav? Možda imaš "leptire u stomaku" ili ti preskače srce od uzbuđenja.

Kada je tim naučnika u Finskoj pitao ljude da mapira gde su osjetili različite emocije na njihovim tijelima, utvrdio je da su rezultati bili iznenađujuće konzistentni, čak i u različitim kulturama.

Ljudi su izjavili da sreća i ljubav izazvivali aktivnost preko skoro cijelog tijela, a depresija je imala suprotan efekat:  obeshrabrujuća  osjećanja u rukama, nogama i glavi. Opasnost i strah izazvala snažne senzacije u predjelu grudnog koša, rekli su  volonteri. I bijes je bio jedan od rijetkih emocija koji aktivira ruke.

Naučnici se nadaju da ove emocije tijela mogu jednog dana pomoći kako psiholozima tako i dijagnozi liječenja poremećaja raspoloženja.

"Naš emocionalni sistem u mozgu šalje signale tijelu da bi mogli da se izbore sa našim situacijama", kaže Lauri Nummenmaa, psiholog na Univerzitetu Aalto koji predvodi studiju .

"Recimo da vidite zmiju i osjećate strah," kaže Nummenmaa. "Tvoj nervni sistem povećava kiseonik u mišićima i povećava otkucaje srca tako da mogu da se bave opasnošću. To je automatizovan sistem. Ne moramo da mislimo o tome." Ta ideja je poznata već vjekovima. Međutim, naučnici se još uvijek ne slažu da li se ove tjelesne promjene  razlikuju za svaku emociju i da li  ovaj obrazac služi kao način za um da svjesno identifikuje emocije.

Da bi pokušali da shvate ovo, Nummenmaa i njegov tim vodili su jednostavan računarski eksperiment sa oko 700 volontera iz Finske, Švedske i Tajvana.

Tim je pokazao dobrovoljcima dvije blanko siluete lica na ekranu, a zatim rekao subjektima da razmišljaju o jednom od 14 emocije: ljubav , gađenje, bijes, ponos, itd. Volonteri su zatim oslikali djelove tijela koji osjećaju da su  stimulisani tokom ovih emocija. Na drugu siluetu, oni su oslikavali djelove tijela koji se deaktiviraju tokom tih emocija. "Ljudi smatraju eksperiment prilično zabavnim. Bilo je prilično zabavno," kaže Nummenmaa Shots. "Nastavili smo pitanja na mreži, tako da pokušate sami eksperiment." Nije svako slikao svaku emociju na isti način. Ali, kada je tim u prosjeku mape spojio zajedno, tipičan obrazac pojavio se za svaku emociju. Tim je objavio ove mape senzacija u Spisima nacionalne akademije nauka. Tim još uvek ne zna kako su ovi lični izveštaji senzacija podudaraju sa fiziološkim reakcijama koje se javljaju sa emocijama. Ali prethodne studije su pokazale jasne promjene u tjelesnim senzacijama kod poremećaja raspoloženja, kaže Nummenmaa. "Na primer, sa depresijom ponekad ljudi imaju bolove u grudima." Tu je i još neki dokaz da kada promijenite svoj govor tijela - poput svog položaja ili stava - možete da promijenite svoj um.

Neurolog Antonio Damasio, koji nije bio uključen u ovu studiju, kaže da je "oduševljen"  nalazima Nummenmaa jer oni nude veću podršku za ono što je on predlagao godinama: Svaka emocija aktivira poseban skup djelova tijela, on misli, i priznanje uma od tih obrazaca nam pomaže da svjesno identifikujemo tu emociju.

"Ljudi gledaju emocije kao nešto vezano za odnos sa drugim ljudima," kaže Damasio, koji je profesor na Univerzitetu Južne Kalifornije," Ali, emocije, takođe imaju veze sa tim kako se mi nosimo sa okruženjem - pretnjama i mogućnostima." Za njih, Damasio kaže, potrebno vam vaše tijelo, isto kao i vaš um.

Izvor: www.npr.org

"IMAŠ" ILI "NEMAŠ" KONTROLU U KONFLIKTNIM SITUACIJAMA

Neke stvari koje treba uzeti u obzir kada je u pitanju konflikt ali i ponašanje i razmišljanje uopšte:

Postoje 2 generalna pristupa i stava o konfliktu:

imaš kontrolu nad konfliktom/situacijom- ovaj pristup karakterišu: 

-otvorenost 

-shvatanje i prihvatanje lične odgovornosti (ja jesam odgovoran/na za osjećanja/ponašanja/posledice ) 

-uči se o sebi i o drugoj osobi 

-proces karakterišu: slušanje, dijalog, analiziranje, saradnja, istraživanje razloga za moja i osjećanja druge osobe 

-rezultati su: zdrav odnos sa osobom, međusobno poštovanje, bliskost, promjena, lični razvoj i učenje 

-moto: 'pomogni mi da te razumijem', ' pomoglo bi mi ako bi/bismo', ' hajde da razgovaramo o tome', 'hajde da poradimo na tome', 'kako se ti osjećaš zbog toga', ' ja se osjećam...zbog tog postupka...a voljela bih da ....'( ja govor:))( šta ću, moram:)

nemaš kontrolu nad konfliktom/situacijom – ovaj pristup karakterišu:

  -zatvorenost-ukopavanje ' ja sam u pravu, ti nisi..i to je to'

  -izbjegavanje lične odgovornosti i prebacivanje odgovornosti na druge

  -povlačimo se zbog straha od konflikta, pokušavamo da promijenimo drugu osobu

 -proces karakterišu: okrivljavanje, napadanje, procjenjivanje, osuđivanje,  ignorisanje, povlačenje, prilagođavanje, takmičenje, tvrdoglavost, neslušanje....

 -rezultati su: udaljavanje, mržnja, uništavanje odnosa, ogorčenost, krivica, bol, negativna osjećanja

 -moto: ' ti si kriv/a za sve', 'ja sam u pravu', ' neću da razgovaram o tome', 'nisam ja kriv/a', 'ti ćeš morati da se promijeniš'...

Da ne bi došao/la u situaciju da ti se nagomilaju stvari koje ti se ne sviđaju u nečijem ponašanju, možeš pokušati da koristiš jednu tehniku koja se naziva FEEDBACK . On se u suštini sastoji od davanja povratne informacije drugoj osobi i to o njenom ponašanju koje ti se ne sviđa. 

Daješ opis tog ponašanja i kako ono utiče an tebe, bez osuđivanja, napadanja, procjenjivanja.

Zašto moje dijete ima loše ocjene, a pametno je? Zašto ocjene nisu mjerilo pameti?

Ako učitelj podučava, to ne znači i da učenik uči!!!

  

Proces prenošenja znanja u našim školama je uglavnom auditivan i vizuelan, a manje taktilan i kinestetski, stoga nije optimalan za sve tipove učenika.

Postoje tri temeljna načina na koja svako od nas prima i obrađuje informacije iz spoljašnjeg svijeta: auditivni, vizuelni i kinestetski. U školovanju se koristimo svim tim načinima pri usvajanju novoga gradiva.

Djeca, baš kao i odrasli, primaju, pohranjuju, obrađuju i koriste informacije kroz pet ČULA, od kojih su četiri primarna, a jedno od njih dominantno. Četiri primarna načina primanja informacija su vizuelno (gledanjem), auditivno (slušanjem), kinestetski (pokretom) i taktilno (dodirom), od kojih je kod svakog pojedinca jedan dominantan. Neka djeca bolje uče vizuelno, neka putem slušanja, a neka kinestetski. Većina ljudi i ne zna šta to znači kinestetski, baš zato što je taj oblik zanemaren u našem obrazovnom sistemu. Kinestetski znači kroz pokret i osjećanja, a često se povezuje i s taktilnim, dakle kroz dodir.

Ona djeca kod kojih je proces primanja i obrada informacija primarno kinestetski, taktilni ili motorički, imaju problema u školi, ne zato što imaju problema s učenjem, nego zato što nastavnici imaju problem s podučavanjem, jer je nastavni program uglavnom baziran na vizuelnim i auditivnim metodama učenja. Nastavnik, dakle, prenosi znanja putem govora i/ili vizualnih pomagala. Djeca koja na taj način doživljavaju svijet, tj. procesuiraju informacije u mozgu vizuelno ili auditivno, nemaju problema sa ocjenama u školi. No djeca koja kinesteski i taktilno najbolje procesuiraju informacije u mozgu, ona imaju problema sa procesuiranjem informacija koje su im pružene isključivo vizuelno i zvukovno, pa im je time razumijevanje i korištenje gradiva ograničeno, jer je neprilagođeno njihovom modelu učenja.

Djeca s problemima u učenju su djeca sa problemima u strategiji učenja, a ne u učenju. Einstein je imao disleksiju, ali to ga nije spriječilo da bude prozvan jednim od najpametnijih ljudi na svijetu.

Djeca koja imaju teškoća u slušnom modalitetu (jednostavno nisu auditivni tipovi) imaju loše ocjene u školi jer taj prevladavajući način prezentovanja informacija u školi nikako nije optimalan za njih. Za njih je veliko nadopunjavanje učenje sa vizualnog ili taktilnog načina prezentacije gradiva. Najbolji načini koji će im pomoći u potpunijem prikupljanju i razvrstavanju informacija organizovani su u više čulnih modaliteta - učiti sa mnogo slika, boja, učiti uz pomoć filmskih ili videozapisa, uz upotrebu interaktivnih CD-a na računru, sa filmovima ili dijagramima, zatim rad sa različitim materijalima, od gline do raznih predmeta kojima se predočavaju nastavni sadržaji. Kinestetski modalitetet primanja informacija pokazuje se takođe dobrom nadopunom, jer će mnoga djeca s teškoćom auditivnog učenja potpuno uroniti u sadržaj koji je prezentiran raznim oblicima kreativnog rada, od igre uloga, dramatizacije lutkama ili plesnih pokreta.

Osim po načinu primanja informacija pri učenju, djeca se razlikuju i po stilu učenja. Ona djeca koja su po prirodi samostalna, mogu imati problema sa ocjenama, jer nisu najučinkovitija kad im se nameće grupni rad i nadzor nastavnika. Takva djeca su najučinkovitija kada ih pustimo da usvajaju gradivo kad oni to žele i na svoj način. Oni sebi čak i biraju od koga će učiti pa, ako im se dopusti, a ne brani, oni će gradivo naučiti i proširiti saznanjima iz drugih izvora, koji nisu ograničeni na školske udžbenike i nastavnike. Ako ih se sputavamo i namećemo nešto, kao što je često običaj u školi kad se moraju strogo držati programa i ritma određenog od drugih, tada se oni ne snalaze dobro i imaju lošije ocjene nego što u stvari znaju i mogu. Takva djeca ne drže mnogo do toga što drugi misle o njima, pa im ni ocjene nisu toliko bitne. Shodno tome, o ocjenama i ne brinu toliko, koliko o tome što nauče. To nikako ne znači da su lošiji đaci, već naprotiv, da imaju svoj stav i svoj stil, koji može biti i puno bolji od onog koji im se nameće.

Modaliteti učenja

Slušni ili auditivni način učenja je najčešći način prezentovanja informacija u kojem nastavnik tumači, a djeca slušaju. Postoji mišljenje da je auditivni način predstavljanja informacija prilično ima nedostataka.

Auditivni stil učenja ili učenik koji uči na ovaj način onaj koji kod učenika informacije najradije usvajaju slušanjem. Ovakve osobe vole imati nekoga ko će im gradivo objašnjavati. Malo i nerado pišu, čak i kad im se to sugeriše. Kada se od njih traži da zapišu informaciju, često odgovaraju: "Nema problema, zapamtiću." Kao metode učenja često primjenjuju glasno čitanje i glasno ponavljanje pročitanog.

Vizuelni tip učenika, u kom se informacije predstavljaju dijagramima, mapama, fotografijama, filmovima. Različitim bojama i sličicama istaknuta raspodjela pojmova neke lekcije ili teksta, dokumentarni ili igrani film o nekoj temi, mogu biti itekako poticajno sredstvo u učenju nekog novog sadržaja. Vizuelni učenici puno čitaju i pišu, a informacije najčešće usvajaju samostalno, obradom pisanih materijala. Tipična je reakcija vizuelnog tipa učenika da na zahtjev da se nešto uradi, traži mogućnosti da to što treba uraditi zapiše. U učenju najčešće primjenju metode različitog koncipiranja, mapiranja, izrade slikovnih i grafičkih prikaza, različitih dijagrama i slično.

Taktilni tip učenika znači dodir s različitim materijalima i predmetima, oblikovanje i učenje pomoću modaliteta dodira. Ovdje se dobrom pokazuje glina, kao jedno od osnovnih sredstava za oblikovanje slova i riječi. Taktilni tip učenika tokom učenja ili prezentovanja moraju imati nešto u rukama. Ako im ruke nisu u akciji, oni ne uče. Tokom učenja gotovo uvijek u rukama imaju olovku koju, umjesto za pisanje, češće koriste za različita označavanja. Tokom izlaganja puno gestikuliraju i riječi dopunjavaju pokretima ruku.  

Kinestetski tip učenika je način učenja koji podrazumijeva učenje kroz pokret, u plesu, dramatizaciji, igri uloga, sportu.

Kinestetski učenici žele imati odeđenu ulogu, nastupati, staviti cijelo tijelo u akciju u nastojanju da nešto razumiju i nauče ili da naučeno prenesu drugima. Kod učenja se često pokušavaju staviti u stvarnu situaciju ili čak stvaraju improviziranu scenu na kojoj se ono što treba naučiti odigrava. Osobe koje se odlikuju kinestetskom inteligencijom imaju izgrađen osjećaj za prostor i vrijeme, dobro upravljaju svojim tijelom i rukuju predmetima, mogu biti vrlo uspješne u poslovima vezanim uz komunikaciju i ručni rad i uglavnom imaju vrlo razvijenu fizičku memoriju (slike u memoriji mogu izazvati pokret). Pored sportista i plesača, visok nivo kinestetske inteligencije uobičajeno posjeduju inovatori, kirurzi, zubari, glumci, arhitekti, mehaničari, izrađivači nakita, ljudi koji rade u laboratorijima itd.

Talidari

KREIRAJMO UČIONICU U KOJOJ SE NA KONFLIKT GLEDA KONSTRUKTIVNO

1. POKAŽITE AUTENTIČNO INTERESIRANJE ZA SVOJE UČENIKE

- Pozdravite ih ljubazno na vratima.

- Naučite njihov “jezik”.

- Tretirajte ih kao individue, ne kao “jednog/jednu” iz grupe.

2. JASNO DEFINIŠITE GRUPNI DOGOVOR - PRAVILA ZAJEDNO SA UČENICIMA

- Objasnite im zaštitnu funkciju pravila.

- Neka pravila budu što specifičnija, da bi postojala jasnoća i da bi se lakše

poštovala.

- Kada postavite pravila, pridržavajte ih se, ukoliko ih zajedno ne promijenite.

3. BUDITE OBJEKTIVNI, NE SUDITE

- Pokušajte da sagledate svaki problem iz više uglova, posebno iz ugla vašeg/

vaših učenika.

4. POKAŽITE DA STE LJUDSKO BIĆE

- Priznajte kada ste pogriješili, kada nešto ne znate.

- Koristite humor kad god je primjereno, ne šalite se na račun svojih učenika.

5. “MOĆ” KOJA PROIZILAZI IZ VAŠE ULOGE SVEDITE NA MINIMUM

- Razvijajte autoritet koji će se temeljiti na znanju, vještinama, razumijevanju

problema koje imaju vaši učenici.

- Izbjegavajte naglašavati da imate pravo zato što ste profesor i sl.

- Neka vas poštuju umjesto što vas se plaše.

6. RJEŠAVAJTE PROBLEME ČIM SE POJAVE

- Svako odlaganje problema dovodi do njihovog kompliciranja.

- Suočavanje s problemom dovodi do razrješenja.

7. RAZVIJAJTE TIMSKI RAD I PARTNERSKE ODNOSE

- Uvažavajte mišljenje i prijedloge svojih učenika.

- Dajte im mogućnost da biraju šta će, kako i s kim da rade.

- Neka učionica/škola bude zajednička a ne vaša.

IZVOR : VRŠNJAČKA MEDIJACIJA, Priručnik za roditelje i nastavnike

KAKO KREIRATI UČIONICU /ŠKOLU/ GRUPU U KOJOJ VLADA POŠTOVANJE

1. SLUŠAJMO PAŽLJIVO KADA UČENICI/E GOVORE

- Ne primajte to što govore lično.

- Ne prekidajte ih / SLUSAJTE IH!

- Izbjegavajte davanje savjeta prije nego što ih od vas zatraže.

- Izbjegavajte da ih kritizirate, osuđujete, analizirate.

2. KORISTITE PRIJATELJSKU GESTIKULACIJU

- Kada im se obraćate, gledajte ih u oči.

- Neka vam ruke budu raširene s dlanovima nagore.

- Izbjegavajte prijetnje prstom, unošenje u lice, ruke prekrštene na leđima.

3. ZOVITE IH IMENOM KOJE VOLE

- Pitajte učenike kojim bi imenom voljeli da ih zovete.

- Pitajte kako bi voljeli da im se obraćate.

4. BUDITE U ISTOM FIZIČKOM NIVOU

- Ako sjede, sjedite i vi, ili se nagnite nad njih.

- Izbjegavajte da se nad njih nadnosite ukoliko to nije neophodno.

5. POSTAVLJAJTE PITANJA UMJESTO DA OPTUŽUJUTE I KRITIKUJETE

- To podrazumijeva da su učenici odgovorni za svoje ponašanje,npr. recite

”Jeste li spremni da počnemo s časom?” umjesto

“Ostavite te gluposti, čas počinje!”

-Govorite tiho i ljubazno.

6. KAŽITE IM NASAMO ŠTA BISTE VOLJELI DA PROMIJENE U SVOM PONAŠANJU

- Stavljanje na znanje učenicima da rade nešto što nam ne odgovara, komentari o njihovom ponašanju, stavovima, učenju ili izgledu pred vršnjacima najčešće izaziva kod njih bijes i nesigurnost.

- Kada im se obratite nasamo, to može biti rezultat boljem razumijevanju i održavati samopoštovanje kod obje strane

IZVOR: VRŠNJAČKA MEDIJACIJA, Priručnik za roditelje i nastavnike